Autor: Prof. dr Branislav Radulović
Osjećaj za pravdu, ili po crnogorski “pravicu”, nije sadržano u “ćeranju”, već po onoj Sule Radova mudrosti da se sudi “po zakonu, a ne po zagonu”. “Forsiranje” pravde na način da sudi “sve i svako o svemu i svačemu” najbolji je način da se izgubi povjerenje u institucionalnu pravdu i princip jednakosti svih pred zakonom.
Vjernici bi se trebali zamisliti i prisjetiti Isusovih riječi “ko je bez grijeha neka prvi baci kamen”, a civilisti i konstitucionalisti prezumpcije nevinosti i člana 35 Ustava! Tamo gdje se ovo dva temeljna pravila krše nema ni vjere ni pravde, no samo “pučine grdne”. Kada “ruka pravde” osvane na tranji od rashodovanog trajekta, pritom kupljenog suprotno zakonskoj proceduri javnih nabavki, onda ta ruka postaje pesnica na daljinski upravljač, koja selektivno udara. I to više nije “pravica” već inkvizicija, koja počiva na maksimi vladanja po principu “hljeba i igara”.
U toj igri sa pravdom mnogi krivi ostaju ispod radara, mnogi krivi postaju “vještice koje treba spaliti”, a najkrivlji u opštoj “galami” van domašaja zakona. Stoga, i sadašnji i budući, kao i oni prethodni “progonitelji” trebali bi znati da ima jedna kletva “kako sudiš tako se i tebi sudilo”. Zato, Justicija ima mač u ruci, ali i vagu u drugoj. Upravo se zaboravilo na vagu (mjeru), jer kad se pređe mjera krivac postaje žrtva, a druga strana umjesto čuvara zakona i pravde progonitelj.
Fantomke i duge cijevi ne bi smjele biti demonstracija moći i predstava za javnost. Svemu treba dati mjeru i svakom krivom pravu kaznu odmjeriti. Pritom, institut pritvora se ne smije pretvarati u (unaprijed određenu) kaznu, već u mjeru obezbjeđenja i “svedeno na najkraće moguće vrijeme”, u skladu sa članom 30 stav 3 Ustava!
Ćeranje (pravde) nikom nije dobro donijelo, jednako kao ni država bez reda i zakona. “Pravdu ćeraj, ma je ćeranjem ne ubij” upozoravao je Sula, mudri katunski kapetan i senator, jer ko od krivca žrtvu napravi taj dva zla čini.
